"Ti si čudak!"
"Što nije u redu s tobom?"
"Nisi normalan."
Sve su to stvari koje djeca s invaliditetom mogu čuti u školi i na igralištu. Prema istraživanjima, djeca s invaliditetom veća su od dva do tri puta veća zlostavljanja od vršnjaka koji nisu osobe s invaliditetom.
Kada sam bio u osnovnoj školi, svakodnevno su me maltretirali zbog tjelesnih teškoća i teškoća u učenju. Imao sam poteškoće hodati gore-dolje niz stepenice, hvatajući se pribor ili olovke, i ozbiljne probleme s ravnotežom i koordinacijom.
Nasilje je bilo toliko loše da sam u drugom razredu lažirao rezultate skolioze
Nisam htio nositi narukvicu leđa i liječiti se još gore od svojih razreda, pa sam se uspravio uspravnije od svog prirodnog držanja i nikada roditeljima nisam rekao da je liječnik preporučio da ga pazimo.
Poput mene, i Seven Bridges, 10-godišnji dječak iz Kentuckyja, bio je jedno od mnogih djece koja su se zbog svog invaliditeta loše ponašala. Sedam ih je imalo kronično stanje crijeva i kolostomiju. Više puta je bio maltretiran. Njegova majka kaže da su ga zadirkivali u autobusu zbog mirisa iz stanja crijeva.
19. siječnja samoubojstvo je umrlo.
Prema ograničenom istraživanju na tu temu, stopa samoubojstava među osobama s određenim vrstama invaliditeta znatno je viša nego što je slučaj kod osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom koje umiru samoubojstvom imaju veću vjerojatnost da će to učiniti zbog društvenih poruka koje od društva dobijamo o invalidnosti.
Postoji i snažna veza između zlostavljanja i osjećaja suicida kao i ostalih pitanja mentalnog zdravlja.
Ubrzo nakon Sedmove smrti, korisnik Instagrama po imenu Stephanie (koji ide pored @lapetitechronie) pokrenuo je hashtag #bagsoutforSeven. Stephanie ima Crohnovu bolest i trajnu ileostomiju, o čemu je podijelila sliku na Instagramu.
Ostomija je otvor u trbuhu, koji može biti trajan ili privremen (a u sedam slučajeva to je bilo privremeno). Ostomija je pričvršćena na stoma, kraj crijeva koji je ušiven u ostomiju kako bi otpad mogao napustiti tijelo, s vrećicom koja se pričvršćuje za prikupljanje otpada.
Stephanie je dijelila njezino jer se mogla sjetiti sramote i straha s kojim je živjela nakon što je sa 14 godina stekla kolostomiju. U to vrijeme nije poznavala nikog drugog s Crohnovim ili ostomijom. Bila je prestravljena što će je drugi ljudi saznati i maltretirati ili ometati zbog toga što je drugačija.
To je stvarnost s kojom žive velika djeca s teškoćama u razvoju
Nas viđaju kao autsajdere, a zatim ih nemilosrdno ismijavaju i izoliraju naši vršnjaci. Poput Stephanie, i ja nisam poznavao nikoga izvan moje obitelji s invaliditetom sve dok nisam bio u trećem razredu, kad sam bio smješten u posebni obrazovni razred.
U to vrijeme nisam ni koristio pomoć za pokretljivost, a mogu samo zamisliti da bih se osjećao izoliranije kad bih koristio trsku kad sam bio mlađi, kao što to radim sada. U mojoj osnovnoj, srednjoj ili srednjoj školi nije bilo nikoga tko je koristio pomoć za mobilnost za stalno stanje.
Otkako je Stephanie započela hashtag, drugi ljudi s ostomijom dijele vlastite fotografije. I kao osoba s invaliditetom, viđenje zagovornika kako se otvaraju i vode putu prema mladima daje mi nadu da se više mladih s invaliditetom može osjećati podrškom - i da se djeca poput Sedam ne moraju boriti u izolaciji.
Biti dio zajednice koja razumije kroz što prolazite može biti nevjerojatno moćan pomak
Za osobe s invaliditetom i kroničnim bolestima to je pomak od srama i prema ponosu invalidnosti.
Za mene je upravo Keah Brown #DisabledAndCute pomogao preokrenuti moje razmišljanje. Krila sam svoje trske u slikama; sada sam ponosan na to što se vidi.
Bila sam dio zajednice s invaliditetom prije hashtaga, ali što sam više naučila o zajednici, kulturi i ponosu invalidnosti, i bila svjedokom raznih invalida iz svih sfera života, s radošću dijele svoja iskustva - što više ' mogao sam vidjeti moj invaliditet identitet dostojan slave, baš kao i moj queer identitet.
Hashtag poput #bagsoutforSeven ima moć dosegnuti drugu djecu poput Sedam mostova i pokazati im da nisu sami, da su njihovi životi vrijedni života i da se invalidnost ne treba sramiti.
U stvari, to može biti izvor radosti, ponosa i povezanosti.
Alaina Leary je urednica, menadžerica društvenih medija i spisateljica iz Bostona, Massachusetts. Trenutno je pomoćnica urednika časopisa Equally Wed i urednica društvenih medija za neprofitnu organizaciju Trebamo raznolike knjige.
