Slušanje - stvarno, uistinu slušanje - je vještina koja zahtijeva vježbu. Naš je instinkt da slušamo samo onoliko koliko je potrebno da smo jednim uhom aktivni, a drugi usredotočeni na milijun drugih stvari koje nam se vrte u glavi.
Aktivno slušanje, uz našu punu, nepodijeljenu pažnju, zahtijeva takav fokus da nije ni čudo što je većini ljudi to teško. Mnogo je lakše dopustiti našem podsvjesnom umu da filtrira buku u stvari na koje bismo trebali obratiti pažnju i na stvari na koje ne bismo trebali.
Naš um često tjeskobu stavlja u potonju kategoriju: stvari koje ne bismo trebali slušati. Tretiramo to kao udvarača. Kad digne glavu, zgrabimo sve što možemo - bocu piva, čašu vina, Netflixov šou - i njuškamo, nadajući se da će to biti posljednje. Sumnjamo da bi se mogao ponovo pojaviti. Tako držimo svoj čekić spreman.
To je postalo moje samo-liječenje anksioznosti i njenog suptilnijeg, tihog partnera, depresije. Klavir i IPA. Netflix i IPA. Klavir i Netflix te IPA. Sve što je potrebno da nestane, barem na trenutak.
Ono što sam na kraju shvatio je da moj plan samoliječenja nije uspio. Činilo mi se da se moja tjeskoba s vremenom samo pojačava, intenzivnijim i produljenim bolovima. Propadi koji bi me zamrznuli u mojim tragovima. Bojevi koji su me ostavili srušeni su od nesigurnosti. Bolovi koji su se počeli manifestirati fizičkim simptomima, poput oštre boli u lijevoj strani mojih prsa, danima krajem. Oštra, ubodna bol koja neće nestati.
Napokon sam se nakon godina ovoga slomila. Težina je postala preteška da bi se zanemarila. Nisam je više mogao utopiti s glazbom, pivom i detektivskim emisijama ili čak stvarima koje su izgledale poput konstruktivnih mehanizama za suočavanje, poput trčanja pored jezera.
Ma koliko brzo trčao, nisam ga mogao nadmašiti. Kako sam ubrzao, trčao je brže. Dok sam bacao prepreke na putu, ona je lupala i skakala po njima, privlačeći me svakim korakom.
Stoga sam odlučio prestati bježati od toga.
Ovo je bio veliki pomak u mentalitetu, prvi korak naprijed u dugom putu da pokušam shvatiti moju kroničnu anksioznost u nadi da ću pronaći način za izlječenje.
Vrijedi ponoviti da moj prvi korak prema liječenju anksioznosti nije bila meditacija, joga ili lijekovi. Ili čak terapija, koja je danas postala presudni dio mog liječenja.
Bila je odluka da počnem slušati poruku koju mi je tijelo neprestano slalo. Poruka koju sam proveo godinama pokušavajući ignorirati sa svakom aktivnošću koju sam mogao zamisliti.
Za mene je to bio vrlo težak pomak u razmišljanju. Osjetio sam se nevjerojatno ranjivom. Jer napraviti taj pomak od gledanja anksioznosti kao uznemirujuće neugodnosti na gledanje toga kao važnog signala bilo je priznanje da nisam dobro, da nešto zaista nije u redu i da nemam pojma što je to.
Ovo je bilo i zastrašujuće i oslobađajuće, ali i presudni korak na mom putu ozdravljenja. To je korak za koji smatram da se često previđa u raspravi o anksioznosti.
Zato se otvaram o teškim vremenima kroz koja sam prolazio. Želim popuniti neke praznine u razgovoru.
To mi jednostavno nije uspjelo. Dugo je naporno putovalo prema izlječenju. Putovanje mjestima u sebi koje nikad nisam htio ići. Ali jedini način na koji sam se stvarno počeo liječiti bio je okrenuti se i suočiti se sa svojom anksioznošću.
Prije nego što počnete tražiti tretmane za tjeskobu, odvojite trenutak za pauzu. Samo sjedni s tim. Dajte si vremena da razmislite o tome koji problemi mogu lebdjeti u vašoj podsvijesti, pitanja koja možda ignorirate, ali koji bi mogli biti povezani s onim neugodnim osjećajem koji prolazi kroz vaše tijelo.
Mislite na anksioznost kao na niz pričvršćen na kuglu pređe. Velika, neuredna, prepletena lopta pređe. Povucite malo. Pogledajte što se događa. Možda će vas iznenaditi ono što naučite.
I priuštite sebi hrabrost. Potrebna je hrabrost da se suočite sa stvarima u sebi koje ne razumijete. Potrebna je hrabrost da krenete na put bez da znate gdje se završava.
Dobra vijest je da postoje vodiči koji vam mogu pomoći na putu. Kad sam odlučio započeti viđati terapeuta, sve su se te vrtložne, zbunjujuće misli polako dobile u fokus.
Počeo sam shvaćati da je moja anksioznost dijelom povezana s velikim promjenama u životu koje sam umanjio ili pokušao izbaciti iz sebe. Poput smrti moga oca prije nekoliko godina, s kojom sam se suočio fokusirajući se na izvršavanje svih papirologije ("To bi on želio" postala je moja mantra). Kao da polako tone u izolaciju od prijatelja i obitelji i bivših izvora zajednice.
Anksioznost ne postoji u vakuumu. Primamljivo je tako razmišljati jer vam omogućava da se distancirate od toga. Drugome to. Ali to jednostavno nije istina. To je poruka vašeg tijela koja vam govori da se događa nešto važno, nešto što zanemarite.
Tjeskoba je sirena. Poslušaj to.
Steve Barry pisac je, urednik i glazbenik sa sjedištem u Portlandu, Oregon. On strastveno želi destigmatizirati mentalno zdravlje i educira druge o stvarnosti življenja s kroničnom anksioznošću i depresijom. U slobodno vrijeme ambiciozni je tekstopisac i producent. Trenutno radi kao stariji urednik kopija u Healthlineu. Pratite ga na Instagramu.
